Crkva i samostan Sv. Frane nastali su na starom ranokršćanskom lokalitetu, uz grob i malu crkvu Sv. Felicija, mučenika iz Dioklecijanova vremena. U 13.st. crkvu nastanjuju Mala braća sv. Franje, fratres minores. Crkva Sv. Frane nosi časni naslov “Mali panteon hrvatskog naroda”. Crkva čuva i jedno od najljepših djela sakralne umjetnosti iz rimskog razdoblja, sarkofag s prikazom “Prijelaz preko Crvenog mora”. Crkva je jednobrodna. Uz glavni oltar, gdje počiva tijelo sv. Felicija, nalaze se još četiri pokrajna oltara koje krase oltarne pale poznatih umjetnika: Bezgrješna Djevica, sv. Ante, sv. Josip, te najvrjednije djelo u crkvi – sv. Križ – slikano raspelo, prvi rad majstora Blaža Jurjeva Trogiranina. Glavni oltar izrađen je početkom 20.st.

Pokraj crkve nalazi se franjevački samostan koji, svojim zdanjem, ovija stari klaustar iz 13.st. Klaustar je građen jednostavnim stilom s natkrivenim trijemom i gotičkim stupovima od kojih je svaki jedinstven i unikatan, dok se u sredini izdiže bunarski vijenac starog samostanskog zdenca. U trijemu su razni fragmenti ploča s imenima velikana.

U sklopu samostana se nalazi i bogata rustikalna knjižnica koja u svojoj kolekciji broji oko 3000 djela od kojih neka sežu i u 16. stoljeće pa do danas.

***

U Splitu se franjevci prvi put spominju godine 1237., odnosno, godinu dana kasnije. Tada su, kako tvrdi Toma Arhiđakon, počela mala braća u svojim propovijedima nagovarati splitske građane da pozovu za podestata kojega Latina. Izravno svjedočanstvo o samostanu male braće u gradu Splitu sačuvano je u oporuci Dujma Cerneche iz 1247. godine, kojom ovaj oporučno ostavlja dvadeset libara tamošnjoj maloj braći

O gradnji samostana uz samu crkvu ima dosta dokumenata. Očito je da se samostan gradio postupno, isto tako i proširivao, jer raspon dokumenata koji o tome govore pokrivaju stotinjak godina. Čini se da je najintenzivnije vrijeme gradnje prva polovica 14. stoljeća. Tako papinski legat Gentilis u Trogiru 20. lipnja 1308. potvrđuje vrijednost oporuke te ovlašćuje izvršitelja oporuke da, uz savjet gvardijana i samostanskog lektora male braće u Splitu, smije za gradnju potrošiti do 4000 libara, pa nešto i preko toga, ako bude potrebno.

U jednoj ispravi o predaji zemlje u ime duga samostanu sv. Frane u Splitu, potpisanoj 11. ožujka 1390. godine, sačuvan je i popis redovnika koji tada žive i djeluju u splitskom samostanu. To su: fra Nikola, inkvizitor, fra Ivan, gvardijan, fra Petar, fra Marin iz Splita, i fra Juraj, kapelan koludrica samostana sv. Klare, za koje se spominje: «Conventualibus monastarii fratrum minorum de apud Spaletum», čime se potvrđuje konventualska pripadnost splitskih franjevaca spomenutoj obitelji Male braće.

***

Tijekom 1607. godine u Splitu je harala opasna pošast kuge. Grad nije imao bolnice, pa je lazaret za tu prigodu podignut na Sustipanu. Godinu dana kasnije, na provincijskom kapitulu održanom 18. travnja 1608. u Cresu, kustos zadarske kustodije fra Petar Nardinus iz Šibenika, izvješćuje da je splitski samostan zbog haranja kuge ostao i bez gvardijana i ostale braće koja su tu živjela, a novoizabrani splitski gvardijan, fra Frane Perica, 9. svibnja 1608. bilježi «ad futuram rei memoriam» da od kuge koja je harala nije preostao nijedan fratar, jer da su od te zaraze pomrla sva braća. A za kanonske vizitacije, 17. rujna 1608. godine, isti je gvardijan izjavio provincijalu fra Mariju Stašiću iz Krka, da u samostanu nakon kuge nije našao ništa osim crkvenih srebrenih predmeta pohranjenih u jednom sanduku u katedrali.

Kad je pak za kanonskog pohoda 11. listopada 1665. provincijal fra Ivan Matej Sušić iz Cresa obavio propisane obrede u crkvi sv. Frane u Splitu, pokraj crkve, prema zapisu, našao je srušeni i razoreni samostan, koji su tadašnje vojne vlasti same srušile radi obrane od mogućeg prodora Turaka. Braća su tako stanovala u iznajmljenoj kući, da bi tek nakon Kandijskog rata (1669) fratri obnovili porušeni samostan sv. Frane, a gradnju su osjetno potpomogle vlasti i vjernici. Samostan (i crkva) doživjet će još jednu temeljitu obnovu i dogradnju: bit će to na prijelomu 19. u 20. stoljeće, kad je zbog dotrajalosti zdanja i potrebe proširenja srušen veći dio samostana i na istom mjestu dograđeno današnje zdanje. Isto je tako i sama crkva obnovljena i osjetno proširena.

Crkvu i samostanski klaustar mnogi smatraju «splitskim panteonom». U crkvi su pokopani: Toma Arhiđakon, splitski kroničar, Marko Marulić, hrvatski književnik, Jeronim Kavanjin, autor najduljega hrvatskog epa, Ivan Lukačić, jedan od prvih hrvatskih skladatelja, a u klaustru samostana svoje posljednje počivalište našao je i dr. Ante Trumbić, poznati hrvatski političar. Nedaleko od njegova groba nalazi se vrlo stari kameni reljef sv. Franje sa simboličnim natpisom: «Hic tuus ordo viget fratrum francisce minorum – hic primogenitos claudis alisque tuos» («Ovdje, Franjo, boravi tvoj reda male braće – ovdje skupljaš i hraniš svoje prvorođence»).

U samostanu sv. Frane u Splitu odgajali su se mnogi mladi redovnici. Tako se već 1308. godine spominje «lector conventus» male braće u Splitu. Godine 1388. fra Nikola iz Splita, «lector conventus Spalati», poslanik je grada Splita kralju Sigismundu. Za kanonskog pohoda splitskom samostanu sv. Frane provincijala Blaža Posarića iz Cresa, 8. svibnja 1622. godine, nalaže se tadašnjem gvardijanu splitskog samostana, magistru glazbe, fra Ivanu Lukačiću iz Šibenika, da klerike studente poučava u glazbenom umijeću. General Reda, fra Jakov Montanari iz Bagnacavalla, po odredbi kongregacije za širenje vjere, nalaže spomenutom provincijalu fra Blažu Posariću da u splitskom samostanu podigne akademiju za hrvatski jezik i da odredi lektora i studente, koji će nakon završena studija ista kongregacija moći slati u misije. Osim toga određuje da u Veneciju pošalje jednog fratra svoje provincije sposobna da poučava hrvatski jezik.

U splitskom samostanu sv. Frane krajem 19. stoljeća bilo je smješteno sjemenište klerika, a tijekom desetljeća prije Drugoga svjetskog rata gotovo svi klerici bogoslovi Provincije sv. Jeronima smješteni su i boravili u splitskom samostanu sv. Frane na Obali, dok su predavanja pohađali u biskupijskoj bogosloviji u Splitu.

***

U splitskom samostanu sv. Frane, kroz skoro osamstoljetnu povijest, živjelo je i djelovalo mnogo poznatih i značajnih fratara. Spominjemo samo neke:

– Fra Bernardin Splićanin – 1495. izdao najstariji hrvatski lekcionar. U prvoj knjizi dokumenata šibenskog samostana sv. Frane za fra Bernardina, u parnici koja se vodila u Splitu, 9. siječnja 1520. godine, kaže se da pripada Redu franjevaca konventualaca.

– Fra Ivan Marko Lukačić, iz Šibenika – poznati hrvatski skladatelj, veći dio života proveo u Splitu kao gvardijan i kapelnik splitske stolnice. U Veneciji je objavio zbirku moteta «Sacrae cantiones». Umro i pokopan u Splitu 1648. godine.

– Fra Andrija de Andreis – nakon smrti provincijala fra Šimuna Mizerčića imenovan generalnim komesarom, a zatim i izabran za provincijala. Umro je 1689.

– Fra Ivan Kamilo Lupi – nakon što je više godina bio «regens studiorum» u raznim talijanskim učilištima, imenovan je generalnim komesarom i umro u Splitu 1751.

– Fra Jeronim Granić – Pisac znanstvenih i duhovnih djela, dugogodišnji bibliotekar poznate knjižnice «Antoniane» u Padovi, gdje je i umro 1922. godine.

– Fra Bonaventura Burić – Bio je provincijal u više navrata preko dvadeset godina. Ima velike zasluge za gradnju zagrebačkog samostana na Svetom Duhu, gdje je i umro 1952. godine.